Story in Croatian

In memoriam of my dear friend and publisher of this book Hrvoje Božičevič.

God bless You, Hrvoje. Spomíname na Teba.

Story from recently published book in Zagreb, Edicije Božičevič.

Kako je malen ovaj svijet

MALEN JE SVIJET

Priča iz Meksika

Prije svog prvog putovanja na kongres književnika u Meksiko, o toj zemlji nisam znao ništa. Štoviše, nisam znao ni da se moj kolega tamo nalazi na jednogodišnjem boravku, a kad sam konačno odlučio s njim uspostaviti kontakt, nije djelovalo naročito ohrabrujuće. Na moje faksove nije odgovarao. Kako se kasnije pokazalo, nije ni mogao. Upravo su im bili ukrali faks iz laboratorija. Moj je telegram proračun instituta stajao kao i dvomjesečni troškovi za poštarinu, usto ga nikada nije dobio. Nisam imao njegov e-mail, a pismo sam mu poslao u vrijeme kad je, na temelju svih prethodnih iskustava s poštom, bilo već prekasno.
Usprkos svim običajima upravo je to pismo stiglo tjedan dana ranije, dan prije moga leta. Kolega je odmah nazvao doma, pa smo u posljednji trenutak uspjeli dogovoriti da će me dočekati u zračnoj luci u Mexico Cityju. I tako sam poletio.
Moj kolega savršeno je ispunio zadaću opskrbne postaje na mojem putu u nepoznato. Dočekao me je u zračnoj luci i upoznao me s lokalnim pivom marke Montejo i juhom zvanom pozole. Održao mi je i opsežno predavanje o tome što trebam, mogu i ne smijem, uvečer me posjeo na autobus za Guadalajaru i zaželio sretan put.
Tko je ikada putovao meksičkim noćnim autobusnim linijama, zna da je to luksuz s kakvim se u nas ne možete sresti ni na međunarodnim linijama. Trebalo mi je stoga biti udobno i dobro, ali nije, jer sam noću jurio u nepoznato. A na naplatnim kućicama na autoputu uzduž ceste bile su ne samo vojničke straže, nego i ophodnje čudnovatih civila u pončosima, s naoružanjem u ruci, kao da prelazimo bojišnicu. Do Guadalajare se nisam baš naročito naspavao.
Oko pet ujutro konačno sam se iskrcao na autobusnoj stanici u Guadalajari. Bilo je to mojih prvih dvanaest sati na meksičkom tlu, a od Meksika sam vidio uglavnom unutrašnjost zatamnjenog autobusa. Sada me čekao sljedeći zadatak – taksijem doći do hotela. A to nije tako jednostavno. U takvim situacijama stranac ima dvije brige – da ga ne pokradu pri plaćanju te da ga dodatno ne pokradu pri vožnji. Kolege iz Danske na putu na isti taj kongres operušali su u kasnim noćnim satima usred Mexico Cityja! Mali zeleni taksi s državnom licencom odvezao ih je u sporednu uličicu gdje su ih čekali taksistovi kompanjoni. Zato sam od svog kolege dobio jedan dobar savjet i jedno upozorenje. Dobar savjet da na stanici potražim kućicu s uslugom "Pre-paid taxi". U Meksiku (ali i drugdje, na primjer u Indiji ili Maleziji) imaju pametnu instituciju unaprijed plaćene vožnje taksijem. Priopćite kamo idete, oni vam izračunaju trošak, izdaju potvrdu, a na temelju nje taksi će vas odvesti kamo trebate. Drugu moguću krađu očekivao sam na stražnjem sjedalu rasklimanog taksija, potpuno prepušten sudbini. Okružio sam se prtljagom i u mislima ponavljao oba naučena karate udarca od kojih je jedan navodno smrtonosan, ali neprestano ih miješam. Inače se ne bojim, ali isto tako inače ne gajim iluzije. Kolega me je upozorio da mogu očekivati najgore ako taksist odjednom stane u nekom mračnom parku. I upravo tamo smo završili.
Ulice Guadalajare bile su rano ujutro puste. Dugo smo se vozili, kad taksist odjednom stane uz rub nepoznatog mračnog parka. Brzo sam se osvrnuo s koje će strane napasti. Ali bili smo sami u pustoj ulici. Začuđeno sam pogledao taksista. Nije me odvezao u hotel, pokrao me nije – što taj luđak zapravo želi? Taksistu sam pri polasku natuknuo ime hotela "Plaza del Sol". Taj me je dobri čovjek doista dovezao, ali na trg koji se zvao "Plaza del Sol". Kad mi je međunarodnom gestom pokazao da smo tu, bilo mi je jasno da je nastao još jedan, neočekivani problem. U cijeloj nekolikomilijunskoj Guadalajari jedina mi je orijentacijska točka bio hotel "Plaza del Sol" koji je na nesreću bio imenjak ovoga pustoga trga s parkom. Taksist nije razumio engleski, a ja nisam znao španjolski. Uvjeravam vas da se najnapuštenijim na svijetu – uz druge prigode – osjećate kad vas vlastiti taksist ne razumije. Izaći sa svom prtljagom nije imalo smisla. Nisam imao kamo, a ni drugi taksist ne bi bio ništa pametniji. Taksistu nisam imao što drugo reći, jedino ponavljati "Plaza del Sol". Na to je ljubazno klimao glavom i nudio mi da izađem. U šahu se to zove pat-pozicija.
U jutarnjoj polutami bespomoćno sam se osvrtao oko sebe. U nepoznatoj zemlji i u nepoznatom mjestu, tisuće kilometara od kuće, tražio sam neki oslonac, naznaku, glas s neba koji će mi uliti nadu i ohrabriti me za daljnje korake. I našao sam ga. Uz taksi, na strani na kojoj sam sjedio, bio je dugi niz niskih zgrada koje su činile kraću stranu pravokutnog trga s parkom. Sve su zgrade bile trgovine ili restorani. Sve su bile zatvorene ili mračne. Samo s jedne od njih, upravo s one pred kojom smo stajali, svijetlio je u jutarnjoj polutami veliki neonski natpis, a na njemu je bila tek jedna jedina riječ - SLOVAČKA. Prvo mi se činilo da od nespavanja imam halucinacije. Taj natpis ovamo, kao uostalom nikamo drugamo u svijetu, nije pristajao – bio je naime i napisan na slovačkom. Tamo nije bila engleska SLOVAKIA ili španjolska ESLOVACA, nego doista naška SLOVAČKA. To nije mogao napisati nitko drugi doli neki Slovak koji je davno prije mene ovamo zalutao i očito ne samo preživio nego i sagradio spomen na našu zajedničku domovinu. Pri pogledu na taj neonski natpis shvatio sam da se ovdje jednostavno ne mogu izgubiti.
Onaj hotel nesretnoga naziva "Plaza del Sol" uskoro smo pronašli na suprotnom uglu trga.

Translation: Siniša Habijanec