CIPELE OD ANTILOPA

In memoriam of my dear friend and publisher of this book Hrvoje Božičevič.
God bless You, Hrvoje. Spomíname na Teba.

Story from recently published book in Zagreb, Edicije Božičevič.

Kako je malen ovaj svijet

CIPELE OD ANTILOPA

Priča iz Gruzije

Posjet Gruziji bio je jedna od najuzbudljivijih avantura u mom životu. Domaćini su nam svoju gostoljubivost htjeli prikazati u najboljem svjetlu. Radi toga su nas odveli na spontano organiziranu ekskurziju u neki prilično zabačen dio zemlje. Užasnim cestama uzduž i poprijeko strmih planina na putu u nepoznato. Naše je drmusanje naglo i bez upozorenja prestalo u nekom gradiću. Organizatori su nas tu jednostavno iskrcali i otišli nešto obavljati.
U trenucima čekanja za bijela dana, na trgu nekog nepoznatoga mjestašca, jedino što strancu preostaje i što mu smiruje živce jest – fotografiranje. Stoga smo izvukli naše automatske turističke fotoaparate i u nadi da ćemo koliko-toliko korisno potrošiti vrijeme, počeli fotografirati oko sebe. Pažnju nam je naročito privukla trošna baraka, svojevrsni drveni šator s natpisom "Remont obuće". Bila je to postolarska radnja. Ali to ne bi bilo toliko zanimljivo da na vratima te radnje nije stajala mala djevojčica sa psićem. Oboje su bili zamusani i oboje dječje radoznali dok su s vrata škiljili prema nama. U svakom slučaju - privlačan prizor. Svatko od nas okinuo je nekoliko slika, kad se začu ruski s gruzijskim naglaskom:
"Gdje je taj Slovak?"
To je pitanje jedna od zagonetaka s kojima sam se u životu susreo i čije rješenje nikad neću doznati. Naime, prilična je zagonetka zašto je od svih nas nepoznati mještanin izabrao upravo mene, te kako je znao da sam Slovak. Nadajući se nekom zanimljivom objašnjenju, srdačno sam se odazvao.
Čovjek je bio jedan od onih kakve podjednako možete sresti u Gruziji, Indiji ili Meksiku. Život provode stojeći ili sjedeći u gužvi na ulicama gradića i sela, raspravljaju, ispijaju čaj i vrlo pozorno prate sve što u njihovu vidokrugu mrdne. Pri prelaženju "njihove" ulice najbolje ih je uljudno pozdraviti. Na prvi pogled ne izgledaju strašno, ali upravo oni čine kolektivnu svijest svake takve ulične zajednice. Odmah vas odmjere, a ako im se ne svidite, najbolje što možete napraviti jest da se što prije udaljite. Najgore što vam se može dogoditi jest da od njih nešto trebate ili na bilo koji način o njima ovisite. Oni su onaj sloj siromašnih naroda koji čini najbrojniju bazu države. Pretpostavljam da mnogo toga ne proizvedu, ali vrlo je korisno biti s njima u dobrim odnosima. Iz tog je razloga moj razgovor s neznancem (neobrijanim, u iznošenoj odjeći) započeo na najgori mogući način. Čovjek mi se približio tik uz lice, pogledao me izravno u oči i upitao provokativnim, povišenim glasom:
"Zašto si slikao invalida?"
Znao sam da neće biti dobro. U onoj baraci s s natpisom "Remont obuće" izgleda da je bio invalid. Pri tom obrtu to je potpuno normalno. Nisam ga vidio, nisam znao za nj, ali nemam opravdanja. Neznanac je bio apsolutno uvjeren da je u redu strancu očitati lekciju i znao je, baš kao i ja, da se pri tom može potpuno pouzdati u solidarnost svojih uličnih kompanjona. Invalidi i djeca u svakoj su zemlji nedodirljivi. Jao onom koji pri tome pogriješi. A ja sam pri tome, iako nesvjesno, pogriješio.
Kako to već u takvim situacijama biva, oni koji su mi trebali pomoći, šutke su stajali po strani i poglédali kako će ova neplanirana predstava završiti. Neznančevi kompanjoni polako su počeli stvarati krug oko nas, šiljeći uši. Svaka je riječ bila važna, a meni je bilo jasno da mogu govoriti o bilo čemu, samo ne o invalidu. Neznancu bih time pružio priliku za zasigurno već dobro uvježbanu pouku za arogantnog, umišljenog, bezosjećajnog stranca.
"Znate, dragi prijatelju", počeo sam oprezno. Očajnički se trudeći da nešto smislim, odsutno sam pogledao na svoje cipele, na svoje omiljene antilopke, i spasonosni odgovor bio je tu. "Slikao sam vaš 'Remont obuće', jer takvi kod nas više uopće ne postoje".
"Zar ozbiljno?!", pogledao me je iznenađeno, ali i sumnjičavo. Osjetio je da ga odvlačim u novu temu i nerado je odustajao od stare.
"Ozbiljno! Zamislite, kod nas proizvode cipele koje su tako mizerne da ih se ne isplati ni popravljati. Čista plastika! Možeš ih odmah baciti".
"Ma dajte!", oduševljeno se začudio neznanac. Uvijek je dobro kad upravo ovakvi predstavnici lokalnog mnijenja od stranca saznaju nešto što im daje osjećaj nadmoći. U tom se trenutku vole prebaciti na gostoljubivu blagonaklonost. "U, to nije dobro..."
"Nije, nije", susretljivo sam potvrđivao.
"Kamo ide ovaj svijet", neznanac je nastojao produljiti konverzaciju, ali uto je još na trenutak, kao da nerado odustaje od potencijalne svađe, poprimio pokroviteljski ton: "A kad već slikaš ovu baraku, zašto ne uslikaš nešto lijepo?"
Neznanac je pokazao široku gestu prema trgu gdje, međutim, nije bilo ničeg lijepog za fotografiranje. Ali zahvaljujući tome primijetio sam da se skup radoznalaca razočarano razilazi. Pobjeda je bila gotovo sigurna, trebalo se samo držati podmazivačke tehnike laskanja.
"Štedim film za vaše predivne planine".
"A, tako", susretljivo je kimnuo neznanac, "naše predivne planine". Pozorno je pogledao planine u daljini kao da je htio prekontrolirati jesu li još uvijek tako lijepe kao inače, a zatim je sasvim konkretno dodao: "Stanujem tu blizu, dođi na jednu votku..."
Nakon povratka tu sam zgodu ženi prepričavao s junačkim patosom, kakav slijedi uvijek nakon velikog straha i sretnog svršetka. Nju nije toliko zanimala moja vesela zgoda koliko stanje mojih cipela od antilopa.
"Ove nemoguće cipele nosiš već cijelu vječnost. Trebao bi kupiti nove!"
Upravo sam se bio izuvao pa sam antilopke ogorčeno primio rukama.
"Nove cipele?! Umjesto ovih posljednjih, neuništivih primjeraka poštenog ručnog rada?!"
Kao dokaz cipele sam ženi turio pod nos. Sveznajući je kimnula glavom i prije nego što me je prepustila mojim naivnostima, natuknula je: "Radije bolje pogledaj te svoje neuništive cipele".
Pogledao sam na svoje neuništive cipele i imao sam osjećaj kao neposredno pred infarkt. Potplati su uzduž cipele bili potpuno prelomljeni. Već kad sam stajao pred gruzijskim "Remontom obuće" i razmjenjivao argumente s neznancem, mora da su bile fatalno načete. Ali nisam odustajao.
Postolar u našem naselju odmah me odbio.
"Takve popravke već odavno ne obavljamo. Popravljamo samo ono što se dâ nalijepiti ili sašiti. Probajte u gradu".
Probao sam u gradu. Obišao sam nekoliko radnji, bez uspjeha. U zadnjoj od njih bili su iznimno strpljivi. Gospođa s pulta odnijela je antilopke pozadi, te se vratila s njima i sa starim postolarom. Postolar je primio cipele, stručno potrgao razgažene potplate i tužno klimnuo glavom.
"Trebalo bi strgnuti cijele potplate i namjestiti nove. Ali mi to više ne možemo. Prije otprilike dvadeset godina zapovjedili su nam da spalimo sve dobre stare postolarske kalupe. Prema socijalističkom planu naša je zemlja trebala proizvoditi toliku količinu cipela da se popravak uopće ne bi bio isplatio".
I ja se sjećam te futurističke ideje, ali danas je opet kapitalizam. Ili nije?
"Lijepe cipele", pružio mi ih je sa žaljenjem, "takve se kod nas više ne proizvode. A u cijeloj zemlji nitko vam ih neće popraviti. Jedino u..."
"Znam", rekao sam u iznenadnoj fatalističkoj spoznaji, "znam gdje bi mi ih mogli popraviti".
Otišao sam doma i odložio svoje omiljene cipele od antilopa na policu. Valjda ću još koji put ići u Gruziju...

Translation: Siniša Habijanec