Wednesday, March 31, 2010

Story in Croatian

NAĆI ISPRAVAN PUT

Priča iz Indije



Na putovanjima čovjek nađe razne atrakcije. Ali pravi povijesni labirint naći ćete jedino u indijskom gradu Lucknowu. Zahvaljujući mojem prijatelju Pavlu, koji je mnogo toga proputovao, unaprijed sam znao da je lucknowski labirint uistinu posebna građevina. Suprotno očekivanjima, ne nalazi se pod zemljom nego čini mauzolej na prvom katu središnje palače. Pritom je iznenađujuće prividno jednostavan i pregledan jer je sastavljen od pravocrtnih hodnika koji vode uz zidove glavne sale palače i imaju otvore prema unutrašnjosti sale, kao i prema van. Jedini je zbunjujući element vodoravno prelamanje hodnika, tako da se svako malo preko nekoliko stuba morate uspeti nad razinu hodnika, pa zatim opet natrag. Lokalni vodič odmah je počeo s dosadnim vicem kako se tu navodno izgubio njegov prethodnik. Time je prešao granicu naše tolerancije na podcjenjivanje pa sam na najbližem križanju hodnikâ pustio da naša skupina na čelu s vodičem poodmakne, te hitro skrenuo u najbližu uličicu. Konačno sâm, na trenutak sam osjetio pobjedonosno olakšanje. Kreštavi zvuk turističkog vodiča nestao je negdje za uglom. Konačno sam mogao slobodno šetati, zavirivati u mjestimične prozorčiće, isprobavati razne odvojke, misliti svoje i – zalutati.
Kad sam ustanovio da sam se izgubio, uopće nisam bio uznemiren. Pretpostavljao sam da je labirint tako malen da je dovoljno samo hodati i dospjeti do nekog izlaza. Ali, što sam više hodao, tim sam se postajao svjesniji da osim onoga na koji smo ušli nikakvi drugi izlazi ne postoje. A put prema njemu zagubio se negdje u mapi moje glave. Jedino što sam otkrio bile su stube koje su vodile nekamo prema gore. Krenuo sam njima i neočekivano se našao na praznom, ravnom krovu palače. Pružio mi se zanimljiv pogled na zalazak sunca, ali mene je više privukla scena koja se odigravala dolje, u prljavom dvorištu iza palače. Na mjestu koje više nije bilo namijenjeno fasciniranju turistâ, stajala je potleušica i uz nju hrpe smeća. Pred potleušicom sam vidio ženu u crnom, a oko nje – na smetlištu – djecu kako se natjeravaju. Žena je šutke stajala i promatrala dječju igru s fatalnom odlučnošću, kakvu susretnete svugdje tamo gdje se bijeda nađe preblizu nedosežnoj viziji dostojnog života. Djeca su bila bučna, vesela, bezbrižna, poput svake druge djece na svijetu. Ali njihova je igra odisala nekom začudnom pravilnošću. Kako god se kretala, na prvi pogled čak neodgovorno i razuzdano – uvijek su pri tim svojim bezbrižnim lovicama ostajali unutar nevidljivog, ali i nepremostivog kruga. Njihova dječja neposlušnost podrazumijevala je zastrašujuću disciplinu podsvjesno zamišljene granice mogućnosti. Puna energije, nade, neostvarenih želja, zaplitala su se u spletu koridora bez izlaza jednako kao i ja u labirintu iznad njih. Osjećao sam to nevjerojatno blisko, upravo fizički intimno, kao da sam bio jedno od njih.
Pomogla mi je i činjenica da sam na terasi iznad njih stajao bos, baš kao i oni. U labirint se ne smije u cipelama. Cipele i čarape sam dakle ostavio vani, i sada, stojeći do članaka u prašini, osjećao sam se nesigurno i neugodno ogoljen. Štoviše, palo mi je na pamet da s približavanjem večeri i hladne noći ovamo neće zalutati nove skupine turista. A onaj naš idiotski vodič mogao bi na mene zaboraviti barem do jutra. Bili smo skupina znanstvenika raznih nacionalnosti, koji se međusobno ne poznaju, pa sam morao priznati da u najmanju ruku dvanaest sati nikome neću nedostajati. Na trenutak se čak o mene očešala grozna pomisao da iz nekog apsurdnog razloga iz tog lucknowskog labirinta ne bih trebao izaći nikamo drugamo nego dolje toj ženi i djeci. I zauvijek ostati u tom njihovu bezizlaznom labirintu bijede.
Nisam uspio dugo promatrati to smetlište dolje s ljudskim bićima. Oni nisu odabrali avanturu bezizlaznog labirinta kao ja, radi kratkotrajnog uzbuđenja. A za razliku od njih, ja sam mogao pronaći izlaz. Brzo sam se vratio stubama u labirint, s novom odlučnošću da sada zaista pronađem izlaz. Uskoro su me privukli bezbrižni glasovi među kojima sam pouzdano prepoznao i kreštavi glas našeg vodiča. Ubrzo zatim, na kraju jednog uzdužnog hodnika ugledao sam našu skupinu kako glavnim stubama silazi van, pred palaču. Radosno sam im se pridružio...



Translation: Siniša Habijanec


Story from recently published book in Zagreb, Edicije Božičevič,
Kako je malen ovaj svijet

No comments: