Monday, August 15, 2011

Story in Serbian

Magične (električne) sile

Život je pun magičnih pojava i događaja. Sam život je magičan, tajenstven. Međutim, najtajanstvenije stvari nas čkaju na putovanjima. Kad god krenete u svet, otvarate vrata magičnom doživljaju.

Na svom prvom putovanju u Sjedinjene Države, na Međunarodni susret pisaca koji se održavao u Ajovi, bio sam veoma ushićen. To je uskoro dovelo do negativnih poslednica. Odmah prvog dana zaglavili smo se u liftu. „To je neuobičajena situacija“, smirivala nas je domaćica programa Meri. „Neće se više dogoditi.“ Drugog dana se sama Meri zaglavila u liftu.

Nisam bio previše iznenađen kada smo, tog istog dana, ušli u univerziteski autobus koji nije mogao da upali. Kada smo konačno stigli u internat, najavljena je uzbuna zbog požara – na svu sreću, lažna. Drugog dana sam uveče igrao tenis s kolegom iz Australije, Alanom. Svetla teniskog igrališta su se iznenada ugasila i mi smo ostali u mraku. Nekoliko dana kasnije pokvarila se klima u mojoj sobi. Kada sam izašao iz sobe da bih pozvao pomoć, vrata koja sam zaključao više se nisu mogla otključati – pokvarila se brava. Ukratko, svaka tehnička sprava koja je bila u mojoj blizni, a koja je mogla da se pokvari, pokvaril se zbog zračenja moje energije.

Nakon dve nedelje sam se konačno adaptirao i stvari oko mene vratile su se uobičajenom funkcionisanju. Međutim, serija tajanstvenih otkazivanja tehnike u mojoj blizini ponovila se nakon povratka s dvonedeljnog izleta po Istočnim obalom. Bio sam tamo dovoljno dugo da dnevna rutina prevlada. Samo me je jedna konstantna magična pojava poganjala do kraja boravka.

Ispreg našeg internata bio je red uličnih lampi. Kad god sam se uveče vraćao u internat prolazeći pored njih, jedna lampa se uvek gasila kada sam joj je približavao, a palila se kada sam se malo od nje udaljio. Lako sam je prepoznavao jer je na njoj bio postavljen znak za propisanu brzinu vožnje. Često sam na ovaj neobičan pozdrav ulične svetiljke zaboravljao, ali ona mne je svaki put podsećala.

Jednom me je s književne večeri u internat dovezla koleginica – Amerikanka. Čim su nam svetiljke bile na vidku setio sam se “svoje lampe” i ispričao koleginici dogodovštinu. Odmah sam i posumnjao: “pošto smo sada u autu, pri toj brzini i razdaljini, lampa me neće ni primetiti...” Međutim, kako sme sa približavali, lampa je zatreperila, a mi smo na nju, takoreči, naleteli. Koleginica je zaustavila auto i pogledala me je izmenjenim pogledom: “Gustave, ti si đavo, znaš?”

Shvatio sam da je krajnje vreme da prestanem da se igram s misterijama, ako ništa drugo, bar javno. Odlučio sam da ignorišem svoju prijateljicu lampu i kada sam se nakon tri meseca vratio kući iz Ajove, skoro da sam na nju i zaboravio.

Nakom sadam godina dobio sam šancu da se vratim u Ajovu kao predavač na tom istom sustretu. Razume se, ponovo sam bio ushićen i pun energije. Međutim, ceo program je bio premešten u novi univerzitetski hotel, bliže centru. Pošto sam se smestio, jedna asistentnica od programa povela me je na partiju kod kuču direktora tog programa. Uspu sam, prisećajući se, prepričavao svoje prethodne doživljaje, a nisam izostavio ni tajenstvene elektrčine efekte. Super smo se zabavljali i kod kuču direktora smo stigli dobro rozpoloženi. Mislim da ću prizor koji smo prvo ugledali teško zaboraviti. Na verandi ispred ulaza u kuču, direktor je stajao na stolici i menjao sijalicu koja je upravo prsla. Moja vodička pogledala me je s divljenjem u čima, ali ja sam došao iz auta više ona uspela da se postavi pitanje. Nekako znam šta je imala na umu...

So slovačkog prevela: Eva Radovanović, ispravljeno po autoru

1 comment:

Anonymous said...

Drago mi je da je vaša stranica se stalno razvija . Vaš blog iz nekog razloga ne napredni i malochitaem . Možete ga oglašavati pomoćuXRumer 7 Elite ( Elite Hrumer 7) može se pumped http://x-rumer.ru/ čulidobar program za promicanje svoj ​​blog resursa .