Wednesday, January 27, 2010

Die Feier

Die Feier

(Eine russische Geschichte)




So wie in der Vergangenheit die Sowjetunion, bleibt auch das heutige Russland ein Land der unglaublichen Unmöglichkeiten. Im Sozialismus konnten wir allerlei erleben. Absurditäten feierten hier fröhliche Umstände. Aber es hatte immer eine eigenartige, sowjetische Logik. Als wir einmal von Leningrad nach Prag zurück flogen, kam ich, während wir am Flughafen warteten, zufällig darauf, dass unser Flugzeug aus technischen Gründen eine Zwischenlandung in Bratislava machen und erst dann nach Prag fliegen sollte. Ich ergriff sofort diese Chance und ging zusammen mit der Leiterin unserer Gruppe in das Büro der Aeroflot, um die Möglichkeit des Aussteigens in Bratislava zu erörtern. Der Aeroflot -Angestellten gefiel das nicht, sie war aber dann nach vielem Zureden doch einverstanden. Vorausgesetzt ich zahlte auf. Das hatte ich, ehrlich gesagt, erwartet. Das Bereitstellen der Treppe kostet doch etwas. Das wäre aber nicht der Grund, sagte mir die Dame. Ich musste nicht deswegen aufzahlen, weil mein Aussteigen mit irgendwelchen Mühen verbunden wäre, sondern weil die Luftlinie Leningrad – Bratislava länger ist, als die Luftlinie Leningrad Prag! Dass es das gleiche Flugzeug und der gleiche Flug war, spielt keine Rolle. Ich bezahlte.
Im Sowjetischen Russland war es Gang und Gäbe, die besten Vorsätze in katastrophale Ruinen zu verwandeln. Berühmt dafür waren die Moskauer Restaurants. Obwohl es wenige gab und Tausende Interessenten vor den Türen warteten, standen sie üblicherweise leer. Dank der löblichen Regel der sozialistischer Tischkultur, die verlangt, dass jeder Gast immer einen aufgeräumten, sauberen Tisch vorfinden sollte. Die sowjetische Lösung war, daß die Kellner die ersten Gäste bedienten und dann die Tische unaufgeräumt stehen ließen. Und weil die Tische unaufgeräumt waren, konnte kein weiterer Gast bedient werden. Die Kellner rissen sich keinen Haxen aus und das Gehalt lief weiter.
Als ich einmal über diese dadaistischen Erlebnisse mit einem befreundeten slowakischen Journalisten sprach, musterte er mich freundlich und erklärte, dass für den sogenannten „sowjetischen Menschen“ dieser Dadaismus sein tägliches Brot war. Und er nannte auch gleich ein Beispiel:
Noch in den Zeiten des Sozialismus besuchte er Moskau mit einer Gruppe ausländischer Journalisten, die ein Kollege aus TASR begleitete. Er führte sie überall hin, zeigte Ihnen alle Museen von V.I. Lenin und als es endlich Abend war und alle genug von den Besichtigungen hatten, wollten die Ausländer essen gehen. Die Stirn des bis dahin enthusiastischen russischen Kollegen verdunkelte sich.
„Das ist ein Problem“, sagte er betrübt. „Wir haben keinen Tisch bestellt.“
„Was für ein Problem“, wunderten sich die naiven Ausländer. „Wir gehen ins nächste Restaurant und wir werden sehen.“
Sie gingen ins nächste Restaurant und sahen gleich beim Eingang einen Opa mit einem großen Buch. Er hörte sich ihren Wunsch essen zu wollen höflich an und schob ihnen das Reservierungsbuch unter die Nase. Die nichtsahnenden Journalisten trugen sich bereitwillig ein und machten sich daran hineinzutreten. Aber da hielt sie der Opa höflich auf und teilte ihnen mit:
„Ich danke Ihnen für Ihre Reservierung, Genossen. Wir erwarten sie in zwei Monaten um diese Zeit...“ Dass sie essen wollten, interessierte ihn nicht. Das Restaurant war nämlich voll von Genossen, die rechtzeitig (vor zwei Monaten) einen Tisch reserviert hatten. Der Opa klappte das Buch zu und dachte, dass damit alles erledigt sei. Aber die ausländischen Journalisten wußten, dass sie sich als Ausländer aus einem befreundeten Land etwas leisten konnten. Und so begannen sie unheimlich zu schreien (der Hunger half ihnen dabei, in Moskau gab es damals etwa alle fünf Kilometer ein Restaurant). Zum Schluss brachten sie den Kollegen aus TASR dazu, dass er die Geschäftsführerin aufsuchte, ihr die Situation darstellte und nach langem Hin und Her gelang es ihnen doch, ins Restaurant vorzudringen. Es war halbleer.
Die Journalisten setzten sich an den nächsten Tisch, bestellten und nach einer unglaublich langen Wartezeit bekamen sie etwas, das eine Ähnlichkeit mit Essen hatte. Aber die ganze Zeit des Wartens hatten sie Wodka so viel sie wollten und einigermaßen satt und fröhlich vom Wodka und Gefühl sozialistische Tischregeln überlistet zu haben, sahen sie sich um. Von den wenigen Gästen, die im Raum saßen, fiel ihnen ein unweit sitzender, einsamer Mann auf. Er saß am Tisch, vor ihm eine Vase mit Rosen, daneben eine angebrochene Sektflasche, und trank langsam vor sich hin. Die Journalisten konnten nicht anders, Journalisten sind neugierig. Und so nahm einer seinen Mut zusammen, ging zu dem Mann und fragte ihn: „Verzeihen Sie, Genosse. Könnten Sie uns sagen, was sie feiern?“
„Ich feiere den Geburtstag meiner Frau“, antwortete ruhig der Mann.
„Und wo ist Ihre Frau?“
„Sie konnte nicht reservieren“, antwortete ruhig der Mann und trank weiter.


Übersetzung aus dem Slowakischen von Zdenka Becker

Wednesday, January 20, 2010

SENSAÇÃO

SENSAÇÃO


Trata-se apenas de uma sensação, na maioria dos casos não se baseia num só facto, mas sim num conjunto (bem vago) de factos, muitas vezes percebidos apenas lateralmente. Percebidos posteriormente, inexprimidos. É por isso que se trata “apenas“ de uma sensação. É própria a cada ser que pensa e sente. É a sensação de um sonho não realizado sobre uma vida ideal num mundo ideal. Sobre um Eldorado, uma terra justa, um país próspero, um continente livre, simplesmente um paraíso. Talvez todos o imaginemos de forma diferente (embora seja possível que também aqui exista produção serial e gostos de consumo), mas a sensação é a mesma. Fazer as malas e partir, é tão fácil deixar os pormenores quotidianos que nos incomodam para descobrir o caminho desconehcido rumo ao ideal pressentido. Muitos conhecem bem esta sensação única de expectativa. Sentimo-nos alegres e curiosos. Vamos, então!
O melhor remédio para o amor à primeira vista é a segunda vista. Quando viajamos de férias ou em trabalho pela segunda vez, já não arregalamos tanto os olhos. Concentramo-nos. Descobrimos coisas mil vezes já descobertas. É que no paraíso também há problemas humanos. Os que lá vivem também têm razões para se queixar. E a maior surpresa é que eles também sonham com um paraíso – e o deles fica noutro local. E a banalidade da ideia que nos passa pela cabeça, ao tomar uma cerveja num clube de jazz em Londres ou em frente do McDonald omnipresente em Paris, quase nos impede pronumciá-la em voz alta. Não há casa como a nossa. Pronto. Sem explicações. Aqui estou de viagem, mas lá estou em casa. Aqui sou hóspede, mas lá posso ser hóspede e hospedeiro. Sentimos simplesmente vontade de voltar para casa. Ficamos com a sensação que se tem na primeria autópsia obrigatória da aula de anatomia. Sentimos que já vimos além da conta e que chegou a altura para ir a casa. Durante o caminho sentimo-nos ansiosos, a sensação pode transformar-se num sentimento tão comum, que os seus sintomas estão com certeza detalhadamente descritos em manuais.
Chegamos a casa e queremos contar tudo. Na torrente das palavras talvez não notemos que eles (os nossos compatriotas) não ouvem as nossas histórias e se o fazem, é com pouca atenção. Antes de acabarmos de falar, também nós já nos encontramos rodeados pelos problemas quotidianos. E no dia seguinte, com suspiro corajoso, voltamos na vida normal. Tropeçamos no lixo que deixaram os operários, chafurdamos no lodo até aos tornozelos nos bairros que estão sempre em obras, viajamos nos eléctricos cheios, discutimos,...
Se a memória nos serve bem, em breve chamará a nossa atenção. Começa a trazer lembranças, oferece exemplos para podermos comparar. A sensação começa a crescer e fermentar. Se escutarmos bem, sentir-nos-emos inquietos e pouco tempos depois estaremos a caminho. E voltaremos de novo. Accionados pelo pêndulo da sensação, que volta com a mesma força, apenas mudam os sinais. Atingimos a verdadeira felicidade à altura de dez mil metros acima da terra, atingímo-la no avião que nos leva ao novo paraíso dos nossos sonhos ou à nossa terra redescoberta. Afinal o paraíso e o ideal apenas os encotramos na busca. E na perspectiva oferecida à altura de dez quilómetros. O único problema é o facto que todos os voos, mesmo os mais longos, acabam com a aterragem em terra firme. Deste modo, além dos passageiros e a da sua bagagem, os aviões transportam também toneladas de sensações e sonhos não registados e não declarados. Assim sendo, não é surpreendente que de vez em quando caiam os aviões, não são da mesma opinião?



Transl. by Jana Marceliová

Wednesday, January 13, 2010

Story in Macedonian

Чувство



Тоа е само чувство, најчесто незасновано врз некој поединечен факт. Секој од нас има неиспробани рецепти за идеален живот во идеален свет. Елдорадо, земја во која се успева, слободен континент – просто кажано, рај. Секој од нас има приватна визија за рајот (иако морам да нагласам дека во овој случај верувам и во масовната продукција и во вкусот на потрошувачите), но сите го имаме истото чувство. Спакувај неколку нешта и тргни, затоа што ништо не е полесно одошто напуштањето на агонијата на навиките од работните денови и впуштањето во непозната потрага по замислениот идеал. За разлика од оние кои секогаш ја имале можноста да отидат и да си ја испробаат среќата насекаде низ светот, ние сме на почетокот секогаш по малку нервозни. Ние сме нетрпеливи.

За „љубовта на прв поглед“, најдобриот лек е темелен втор поглед. Па, така, како туристи или бизнисмени кои патуваат, не се загледуваме во нештата на начин на којшто тоа сме го правеле првиот пат; фокусирајќи си го погледот, откриваме дека светот е патентиран повеќепати. И тие – оние со адреси во рајот – имаат човечки проблеми. И тие имаат за што да се жалат. А, што е најзапрепастувачки, тие исто така имаат и фантазии за рајот – како за некое друго место. Така, додека пиете во џез клуб во Лондон, или пак стоите пред насекаде присутниот Мекдоналдс, овој пат во Париз, одеднаш ви паѓа на памет идеа која е толку надвор од сè, што нејзиното гласно изрекување е бесмислено. Имено, дома си е дома. Тоа е тоа. Без објаснување. Јас сум тука само посетител, но таму, дома, можам да бидам и гостин, и домаќин. Просто речено, ние се затоплуваме при идејата за враќање дома. Првата задолжителна аутопсија на час по анатомија не е побавна во предизвикувањето на чувството дека сме виделе доволно – и сега е време за враќање дома!

Се враќаме дома и, полни нетрпение, ја раскажуваме нашата приказна. Да бидам искрен, преплавени од сопствените зборови, може да не го забележиме фактот дека тие (нашите слушатели) во суштина не слушаат што ние (патувачите) имаме да им соопштиме; им влегува во едното уво и излегува од другото. Тие имаат своја хроника проблеми кои, всушност, сега се повторно наши. Пред да можеме да престанеме со зборување, овие секојдневни проблеми станале повторно наши. Повторно се сопнуваме од бесмислените купишта градежен отпад околу нашите куќи; патуваме во пренатрупани трамваи; се расправаме...

Ако ни работи сеќавањето, можеби ќе започнеме со примери и споредби. Новите, свежо помешани и постојано растечки чувства ќе почнат да излегуваат на површина. Ако сме доволно решени или имаме доволно среќа за да ги имаме оние над нас на наша страна, уште еднаш ќе тргнеме на пат. И повторно ќе се вратиме. Водени од чувство како да сме на нишало кое е придвижено од исти сили со различна поларизираност.

Сепак, искрено сме среќни дека 10000 метри над земјата сме во авион кој нé носи кон нашиот нов отмен рај, или пак назад кон нашиот повторно откриен дом. Овој, конечно откриен рај, не е ништо друго освен чувството кое го имаме на 10000 метри височина. Следствено, интерконтиненталните авиони не ги пренесуваат само патниците и нивниот товар, туку и тоновите нерегистрирани и непријавени надежи и чувства. Од овој агол погледнато, не е чудо што понекогаш авионите паѓаат.


Macedonian translation by Ana Pejcinova

Wednesday, January 6, 2010

CIPELE OD ANTILOPA

In memoriam of my dear friend and publisher of this book Hrvoje Božičevič.
God bless You, Hrvoje. Spomíname na Teba.

Story from recently published book in Zagreb, Edicije Božičevič.


Kako je malen ovaj svijet



CIPELE OD ANTILOPA

Priča iz Gruzije


Posjet Gruziji bio je jedna od najuzbudljivijih avantura u mom životu. Domaćini su nam svoju gostoljubivost htjeli prikazati u najboljem svjetlu. Radi toga su nas odveli na spontano organiziranu ekskurziju u neki prilično zabačen dio zemlje. Užasnim cestama uzduž i poprijeko strmih planina na putu u nepoznato. Naše je drmusanje naglo i bez upozorenja prestalo u nekom gradiću. Organizatori su nas tu jednostavno iskrcali i otišli nešto obavljati.
U trenucima čekanja za bijela dana, na trgu nekog nepoznatoga mjestašca, jedino što strancu preostaje i što mu smiruje živce jest – fotografiranje. Stoga smo izvukli naše automatske turističke fotoaparate i u nadi da ćemo koliko-toliko korisno potrošiti vrijeme, počeli fotografirati oko sebe. Pažnju nam je naročito privukla trošna baraka, svojevrsni drveni šator s natpisom "Remont obuće". Bila je to postolarska radnja. Ali to ne bi bilo toliko zanimljivo da na vratima te radnje nije stajala mala djevojčica sa psićem. Oboje su bili zamusani i oboje dječje radoznali dok su s vrata škiljili prema nama. U svakom slučaju - privlačan prizor. Svatko od nas okinuo je nekoliko slika, kad se začu ruski s gruzijskim naglaskom:
"Gdje je taj Slovak?"
To je pitanje jedna od zagonetaka s kojima sam se u životu susreo i čije rješenje nikad neću doznati. Naime, prilična je zagonetka zašto je od svih nas nepoznati mještanin izabrao upravo mene, te kako je znao da sam Slovak. Nadajući se nekom zanimljivom objašnjenju, srdačno sam se odazvao.
Čovjek je bio jedan od onih kakve podjednako možete sresti u Gruziji, Indiji ili Meksiku. Život provode stojeći ili sjedeći u gužvi na ulicama gradića i sela, raspravljaju, ispijaju čaj i vrlo pozorno prate sve što u njihovu vidokrugu mrdne. Pri prelaženju "njihove" ulice najbolje ih je uljudno pozdraviti. Na prvi pogled ne izgledaju strašno, ali upravo oni čine kolektivnu svijest svake takve ulične zajednice. Odmah vas odmjere, a ako im se ne svidite, najbolje što možete napraviti jest da se što prije udaljite. Najgore što vam se može dogoditi jest da od njih nešto trebate ili na bilo koji način o njima ovisite. Oni su onaj sloj siromašnih naroda koji čini najbrojniju bazu države. Pretpostavljam da mnogo toga ne proizvedu, ali vrlo je korisno biti s njima u dobrim odnosima. Iz tog je razloga moj razgovor s neznancem (neobrijanim, u iznošenoj odjeći) započeo na najgori mogući način. Čovjek mi se približio tik uz lice, pogledao me izravno u oči i upitao provokativnim, povišenim glasom:
"Zašto si slikao invalida?"
Znao sam da neće biti dobro. U onoj baraci s s natpisom "Remont obuće" izgleda da je bio invalid. Pri tom obrtu to je potpuno normalno. Nisam ga vidio, nisam znao za nj, ali nemam opravdanja. Neznanac je bio apsolutno uvjeren da je u redu strancu očitati lekciju i znao je, baš kao i ja, da se pri tom može potpuno pouzdati u solidarnost svojih uličnih kompanjona. Invalidi i djeca u svakoj su zemlji nedodirljivi. Jao onom koji pri tome pogriješi. A ja sam pri tome, iako nesvjesno, pogriješio.
Kako to već u takvim situacijama biva, oni koji su mi trebali pomoći, šutke su stajali po strani i poglédali kako će ova neplanirana predstava završiti. Neznančevi kompanjoni polako su počeli stvarati krug oko nas, šiljeći uši. Svaka je riječ bila važna, a meni je bilo jasno da mogu govoriti o bilo čemu, samo ne o invalidu. Neznancu bih time pružio priliku za zasigurno već dobro uvježbanu pouku za arogantnog, umišljenog, bezosjećajnog stranca.
"Znate, dragi prijatelju", počeo sam oprezno. Očajnički se trudeći da nešto smislim, odsutno sam pogledao na svoje cipele, na svoje omiljene antilopke, i spasonosni odgovor bio je tu. "Slikao sam vaš 'Remont obuće', jer takvi kod nas više uopće ne postoje".
"Zar ozbiljno?!", pogledao me je iznenađeno, ali i sumnjičavo. Osjetio je da ga odvlačim u novu temu i nerado je odustajao od stare.
"Ozbiljno! Zamislite, kod nas proizvode cipele koje su tako mizerne da ih se ne isplati ni popravljati. Čista plastika! Možeš ih odmah baciti".
"Ma dajte!", oduševljeno se začudio neznanac. Uvijek je dobro kad upravo ovakvi predstavnici lokalnog mnijenja od stranca saznaju nešto što im daje osjećaj nadmoći. U tom se trenutku vole prebaciti na gostoljubivu blagonaklonost. "U, to nije dobro..."
"Nije, nije", susretljivo sam potvrđivao.
"Kamo ide ovaj svijet", neznanac je nastojao produljiti konverzaciju, ali uto je još na trenutak, kao da nerado odustaje od potencijalne svađe, poprimio pokroviteljski ton: "A kad već slikaš ovu baraku, zašto ne uslikaš nešto lijepo?"
Neznanac je pokazao široku gestu prema trgu gdje, međutim, nije bilo ničeg lijepog za fotografiranje. Ali zahvaljujući tome primijetio sam da se skup radoznalaca razočarano razilazi. Pobjeda je bila gotovo sigurna, trebalo se samo držati podmazivačke tehnike laskanja.
"Štedim film za vaše predivne planine".
"A, tako", susretljivo je kimnuo neznanac, "naše predivne planine". Pozorno je pogledao planine u daljini kao da je htio prekontrolirati jesu li još uvijek tako lijepe kao inače, a zatim je sasvim konkretno dodao: "Stanujem tu blizu, dođi na jednu votku..."
Nakon povratka tu sam zgodu ženi prepričavao s junačkim patosom, kakav slijedi uvijek nakon velikog straha i sretnog svršetka. Nju nije toliko zanimala moja vesela zgoda koliko stanje mojih cipela od antilopa.
"Ove nemoguće cipele nosiš već cijelu vječnost. Trebao bi kupiti nove!"
Upravo sam se bio izuvao pa sam antilopke ogorčeno primio rukama.
"Nove cipele?! Umjesto ovih posljednjih, neuništivih primjeraka poštenog ručnog rada?!"
Kao dokaz cipele sam ženi turio pod nos. Sveznajući je kimnula glavom i prije nego što me je prepustila mojim naivnostima, natuknula je: "Radije bolje pogledaj te svoje neuništive cipele".
Pogledao sam na svoje neuništive cipele i imao sam osjećaj kao neposredno pred infarkt. Potplati su uzduž cipele bili potpuno prelomljeni. Već kad sam stajao pred gruzijskim "Remontom obuće" i razmjenjivao argumente s neznancem, mora da su bile fatalno načete. Ali nisam odustajao.
Postolar u našem naselju odmah me odbio.
"Takve popravke već odavno ne obavljamo. Popravljamo samo ono što se dâ nalijepiti ili sašiti. Probajte u gradu".
Probao sam u gradu. Obišao sam nekoliko radnji, bez uspjeha. U zadnjoj od njih bili su iznimno strpljivi. Gospođa s pulta odnijela je antilopke pozadi, te se vratila s njima i sa starim postolarom. Postolar je primio cipele, stručno potrgao razgažene potplate i tužno klimnuo glavom.
"Trebalo bi strgnuti cijele potplate i namjestiti nove. Ali mi to više ne možemo. Prije otprilike dvadeset godina zapovjedili su nam da spalimo sve dobre stare postolarske kalupe. Prema socijalističkom planu naša je zemlja trebala proizvoditi toliku količinu cipela da se popravak uopće ne bi bio isplatio".
I ja se sjećam te futurističke ideje, ali danas je opet kapitalizam. Ili nije?
"Lijepe cipele", pružio mi ih je sa žaljenjem, "takve se kod nas više ne proizvode. A u cijeloj zemlji nitko vam ih neće popraviti. Jedino u..."
"Znam", rekao sam u iznenadnoj fatalističkoj spoznaji, "znam gdje bi mi ih mogli popraviti".
Otišao sam doma i odložio svoje omiljene cipele od antilopa na policu. Valjda ću još koji put ići u Gruziju...


Translation: Siniša Habijanec